Amna Sabic

Ovoje amna.Ide u Prvu osnovnu skolu i 7 je razred.Jdna je od mojioh najboljih prijateljica.ona vam je otkacena skrojz.Odlican je ucenik.sto se tice ljubavi nije u vezi.njezin je msn amna.sabic@yahoo.com. Eto toliko o amni.Ima te komentare pa pisite sta mislite.pozz

amer

Ovo je Amer.on je 8 razred.dobar je prijatelj.trenira rukomet.cesto se dopisujemo preko msn.njegov msn je amer.94@hotmail.com.sto se tice ljubavi nije u vezi.Lud je.eto toliko o ameru.imate komentare pa pisite sta mislite o njemu.pozz

minela

Eh raya...Ovo je Minela...Ide u drugu osnovnu skolu...Dobra pijateljica i tak....Nezz sta cu vishe pisati...Et toliko...

lamija

ev ljudi ovo je lamija.ona je 7.razred .Ide u Drugu osnovnu skolu.dobra je prijateljica i cesto se dop preko msn.A njezin msn je sweet-lamy@live.com.sto se tice ljubavi ja mislim da je u vezi.Ali moj drug je ludo zalj u nju.Eto toliko o lamiji pa pisite sta mislite.pozzzzzzzzzzzzzz

mery

E ljudi..Ovo vam je Merima..Slatka i zgodna kao sto se vidi iz priloženog..Nezz sta da pishem o njoj..Nego samo cu dodati: Ide u trecu osnovnu skolu i odlična je učenica..Njen msn je : melly285@hotmail.com

ajdin

ev nam cicka ja zaboravio reci da on ttrenira tekmado kod nekog hamze.i znam d aje visi bjeli pojas.pa et nek mu je sretno

iris

Eh ovo je Iris..Sedmi je razred i ide u D.O.S. u Bugojnu...........Njen msn je iris11.7@hotmail.com.dobra je prijateljica.sto se tice ljubavi u vezije.eto toliko o njoj.pozzzzzzzzzz

MOJ SAT

ev staviosam sat da mozete vidjeti koliko je sati.hehepozzz

pogledaj te samo ovo remek djela

Fancy Photo Cube

samir i haris

ev nam samir i harisa ovde lekramiraju ja mislim bosnu duksa od bosne i majca od bosne.et toliko o njima

admir

ev ljudi ovo vam je admir hero.dobar prijatelj.malo otkaceno djete i tako.7 je razred.sto se tice ljubavi ja mislim da nije u vezi.eto dosta o njemu.pa pisite sta mislite

ja i ajdin

ev mene i ajdina.on vam navija za liverpul i za želju ja mislim.a ja navijam samo za želju heh.et neznam vise sta da pisem pa pisite vi sta mislite

moji prijatelj

ev jedne super slike svi zajdno ima ih jos ali oni nisu tjeli neznam sto.i et ima ih puno na slici pa valjda ih znate.et neznam vise sta da pisem..poz

ja

ev i mene heh sad malo pise o nogometu.al ev opet se vracam svojim prijateljima.hehe pozzzz

haris

ev nam harisa prodavaca slova hehe.et neznam vise sta da pisem

ja

ev i mene

manijak

ev jos jedne

zeljo

ev sad remek djelo na nasoj skoli prva osnovna skola.

grbavica

ev stadion od želje naziv:GRBAVICA

manijak

moj najdrazi manijak

zeljeznicar

F.K. ŽELJEZNICAR

manijak

manijak

ZELJO:JUVENTUS

ŽELJO:JUVENTUS

željo

Sto nas vise to nam bolje i zabavnije.pozzzzzzzz

sarajevo supci

sarajevo je najgori klub u historiji bosne.jebem ti saraajevo i popisane supke horde zla-pitare hahaha.pozzzzzzz

STADION GRBAVICA

Stadion Grbavica

Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica hram fudbala, medjutim Zeljo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Zeljo je svoje utakmice igrao na stadionu 6 April koji se nalazio na Cengic vili. Na tom stadionu je Zeljeznicar igrao svoje prvoligaske utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmicio u Prvoj ligi tadasnje Jugoslavije. 1953.godine izgradjena je Grbavica (Dolina cupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je usla legendu, 13 septembra otvorena je Grbavica i Zeljo je pobijedio ekipu Sibenika sa 4:1. Stadion se poceo graditi 1949.godine predanim dobrovoljnim radom clanova RSD Zeljeznicar. U pocetku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976.godine, u medjuvremenu Zeljo je svoje utakmice igrao na Kosevu. Onda je dosao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio popriste zestokih sukoba Armije BiH i cetnika. Reintegracijom Sarajeva i mi smo dosli u posjed svog stadiona. Zvanicno je otvoren 2 maja 1996 godine kada su Zeljo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalistem. Treba napomenuti da je Zeljo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takodje vise ne postoji. Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobodjenju". Jaka volja jaca od svega Do definitivnog dolaska na Grbavicu “Zeljeznicari”promijenili vise lokacija ? Sjever-jug vaznije nego istok-zapad ? Za igracima plavih uvijek je bilo jagme ? Nestalo 316 trofeja. Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Zeljeznicar je poceo da kuburi sa igralistem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlacionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je prica o njegovim seobama i nekakvom vjecitom podstanarskom statusu duga i tuzna. Podstanari Zeljeznicari su, medjutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjedjivala je neimastinu, progone,otimanje i paljevine.... Prvo, nazovimo ga “igraliste” bilo je na Cengic-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vjezbaliste, gdje su jos austro-ugarski vojnici ucili da marsiraju. Ledina tada nije bila nicija. Rijesili su da bas tu postave stative, naravno bez mreza, izmarkirali “teren”. Istina, vec postojeci i vodeci klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sask, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igralista, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, sto Zeljeznicari nisu mogli, jer su zivjeli od clanarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad vec imao)... Na treninge su odlazili pjeske, uredno, noseci svoju opremu pod miskom. O klubanama ili tusevima nije bilo ni govora. Svaki igrac odrzavao je svoju opremu. Kada su stekli nesto novaca, organizujuci dobro posjecene igranke i priredbe u Acima Babica ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igraliste Sask-a u Kovacicima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, cak i ekonoma Vonenka Kranjca. Prvo novo igraliste Od 1931. godine u Pofalicima, na zemljistu koje je pripadalo Zeljeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, pocela je izgradnja Zeljeznicarevog novog igralista. Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, strucni dio posla, besplatno je obavljen u Zeljeznickoj direkciji. Fizicki dio posla, uredjenje i odvoz zemlje, radili su svi fudbaleri, clanovi uprave, sluzbenici i radnici na zeljeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovuceno je 36 vagona sljake iz Lozionice. Sve je to bila drenaza, zatim je nabacen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeci vrijedno kao mravi, 1932. zavrsili su posao. Igraliste je bilo izgradjeno tako da se pola sata i poslije najvece kise na njemu moglo komotno igrati Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Medjutim, iz ciste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Zelje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je cinjeno da bi se docepali Zeljinih igraca (kao sto je cinjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Posto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Zeljeznickoj glavnoj radionici pitanje vlasnistva zemljista na kojem je izgradjeno igraliste. Uspjeli su utvrditi da zemljiste pripada Srednjem stovaristu. I, 1938. pocelo je na samom centru igralista uskladistavanje gradjevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igralista. Posto je Zeljeznicar postao ozbiljan konkurent u medjusobnim susretima, ocekivali su da ce se ovim cinom – gubitkom igralista – klub konacno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat, Zeljeznicar je ostao jedinstven i cvrsci. Sto se tice stadiona, bili su beskucnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice. Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragicno-teskih situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, proslo je vise od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji veceg i modernijeg stadiona na Kosevu. Konacno u svom domu Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predvidjeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, izmedju ostalog, nalazili: gimnasticka sala, sobe za smjestaj gostujucih ekipa, restoran i jos niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva. Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dogradjeni dio tesko ostecen. Vatra je progutala svu Zeljeznicarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kazu da im je najvise zao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi. “Sportsko drustvo Zeljeznicar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rjesenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog drustva Zeljeznicar, koje ima 14 klubova” – kaze direktor Drustva Zdenko Jelic. “Ovom prilikom”, dodaje Jelic, “moram reci da je od 316 pehara koliko je unisteno – popaljeni ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Zeljini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takodje bilo mnogo pehara sacuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.” Sadasnji dio novosagradjenog prostora stavljen je na raspolaganje Fudbalskom klubu. Medjutim i ostali klubovi ce tu morati imati prostore za svoju administraciju, jer svi su oni dio Sportskog drustva Zeljeznicar

bavica

Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica hram fudbala, medjutim Zeljo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Zeljo je svoje utakmice igrao na stadionu 6 April koji se nalazio na Cengic vili. Na tom stadionu je Zeljeznicar igrao svoje prvoligaske utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmicio u Prvoj ligi tadasnje Jugoslavije. 1953.godine izgradjena je Grbavica (Dolina cupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je usla legendu, 13 septembra otvorena je Grbavica i Zeljo je pobijedio ekipu Sibenika sa 4:1. Stadion se poceo graditi 1949.godine predanim dobrovoljnim radom clanova RSD Zeljeznicar. U pocetku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976.godine, u medjuvremenu Zeljo je svoje utakmice igrao na Kosevu. Onda je dosao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio popriste zestokih sukoba Armije BiH i cetnika. Reintegracijom Sarajeva i mi smo dosli u posjed svog stadiona. Zvanicno je otvoren 2 maja 1996 godine kada su Zeljo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalistem. Treba napomenuti da je Zeljo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takodje vise ne postoji. Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobodjenju". Jaka volja jaca od svega Do definitivnog dolaska na Grbavicu “Zeljeznicari”promijenili vise lokacija ? Sjever-jug vaznije nego istok-zapad ? Za igracima plavih uvijek je bilo jagme ? Nestalo 316 trofeja. Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Zeljeznicar je poceo da kuburi sa igralistem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlacionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je prica o njegovim seobama i nekakvom vjecitom podstanarskom statusu duga i tuzna. Podstanari Zeljeznicari su, medjutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjedjivala je neimastinu, progone,otimanje i paljevine.... Prvo, nazovimo ga “igraliste” bilo je na Cengic-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vjezbaliste, gdje su jos austro-ugarski vojnici ucili da marsiraju. Ledina tada nije bila nicija. Rijesili su da bas tu postave stative, naravno bez mreza, izmarkirali “teren”. Istina, vec postojeci i vodeci klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sask, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igralista, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, sto Zeljeznicari nisu mogli, jer su zivjeli od clanarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad vec imao)... Na treninge su odlazili pjeske, uredno, noseci svoju opremu pod miskom. O klubanama ili tusevima nije bilo ni govora. Svaki igrac odrzavao je svoju opremu. Kada su stekli nesto novaca, organizujuci dobro posjecene igranke i priredbe u Acima Babica ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igraliste Sask-a u Kovacicima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, cak i ekonoma Vonenka Kranjca. Prvo novo igraliste Od 1931. godine u Pofalicima, na zemljistu koje je pripadalo Zeljeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, pocela je izgradnja Zeljeznicarevog novog igralista. Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, strucni dio posla, besplatno je obavljen u Zeljeznickoj direkciji. Fizicki dio posla, uredjenje i odvoz zemlje, radili su svi fudbaleri, clanovi uprave, sluzbenici i radnici na zeljeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovuceno je 36 vagona sljake iz Lozionice. Sve je to bila drenaza, zatim je nabacen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeci vrijedno kao mravi, 1932. zavrsili su posao. Igraliste je bilo izgradjeno tako da se pola sata i poslije najvece kise na njemu moglo komotno igrati Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Medjutim, iz ciste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Zelje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je cinjeno da bi se docepali Zeljinih igraca (kao sto je cinjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Posto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Zeljeznickoj glavnoj radionici pitanje vlasnistva zemljista na kojem je izgradjeno igraliste. Uspjeli su utvrditi da zemljiste pripada Srednjem stovaristu. I, 1938. pocelo je na samom centru igralista uskladistavanje gradjevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igralista. Posto je Zeljeznicar postao ozbiljan konkurent u medjusobnim susretima, ocekivali su da ce se ovim cinom – gubitkom igralista – klub konacno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat, Zeljeznicar je ostao jedinstven i cvrsci. Sto se tice stadiona, bili su beskucnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice. Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragicno-teskih situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, proslo je vise od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji veceg i modernijeg stadiona na Kosevu. Konacno u svom domu Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predvidjeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, izmedju ostalog, nalazili: gimnasticka sala, sobe za smjestaj gostujucih ekipa, restoran i jos niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva. Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dogradjeni dio tesko ostecen. Vatra je progutala svu Zeljeznicarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kazu da im je najvise zao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi. “Sportsko drustvo Zeljeznicar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rjesenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog drustva Zeljeznicar, koje ima 14 klubova” – kaze direktor Drustva Zdenko Jelic. “Ovom prilikom”, dodaje Jelic, “moram reci da je od 316 pehara koliko je unisteno – popaljeni ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Zeljini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takodje bilo mnogo pehara sacuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.” Sadasnji dio novosagradjenog prostora stavljen je na raspolaganje Fudbalskom klubu. Medjutim i ostali klubovi ce tu morati imati prostore za svoju administraciju, jer svi su oni dio Sportskog drustva Zeljeznicar

Prva titula

Bile su to najslavnije godine tima sa Grbavice. Željezničar je u sezoni 1971/72. osvojio šampionsku krunu nekadašnje Jugoslavije. Bila je to godina u kojoj su izabranici Milana Ribara vodili mrtvu trku sa beogradskom Crvenom Zvezdom. Na kraju su "plavi" sakupili 59, a beograđani 49 bodova. Željo je doživio samo četiri poraza, dok su 9 puta igrali neriješeno. Pobjedilo se čak u 21 utakmici. Impozantntna gol razlika govori sama po sebi o snazi tadašnjeg Želje. Postignuto je 55 pogodaka, što je bilo dovoljno za treće mjesto rang-liste najefikasnijih ekipa. Ipak odbrana je odigrala veliku ulogu prije 27 godina. Primljeno je samo 20 golova (najmanje u ligi). Postignuta je i dotadašnja rekordna pobjeda protiv slovenačkog Maribora (8:0). Gradski derbi u dva susreta zavrsen je egalom. Na Grbavici je bio bolji Željezničar rezultatom 2:1, a u uzvratu na Koševu suparnik je bio bolji identičnim ishodom. Kao sto je spomenuto stručni štab je predvodio Milan Ribar, a na klupi su još sjedili Sulejman Kulović i Fadil Požegija. Najbolji strijelac Želje u ovoj sezoni bio je legenda sa Grbavice, Josip Bukal sa postignutih 14 pogodaka, a Božo Janković dao je 13, dok je Josip Katalinski 12 puta pogađao mreže suparničkih vratara. Slobodan Janjuš, golman "plavih" je u toj godini postao rekorder po do tada najmanjem broju primljenih golova u svim odigranim šampionatima, svega 20. Šampionsku generaciju činili su: Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branislav Jelušić, Božo Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo, Avdija Deraković, Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Serbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rodić.

NACIJO BUDI SE!!!

Povodom posljednjih dešavanja vezanih za otkaz selektoru Kodri, koja su pokrenula pravu lavinu u cijeloj bh. javnosti (i to ne samo fudbalskoj/nogometnoj!), Manijaci se pridružuju zahtjevima za PROMJENAMA u katastrofalnom N/FS BiH! S tim u vezi, molimo vas da pročitate tekst u nastavku.

Saopštenje navijačke skupine The Maniacs 1987

Već godinama najpopularnija «sporedna» stvar na svijetu u našoj državi tone sve brže i sve dublje. Klupski fudbal/nogomet već odavno je na samom dnu, a o kvalitetu tzv. Premijer lige (samo po nazivu) govori nedavni izvještaj UEFA-e, prema čijim je podacima i istraživanjima naša liga predzadnja po kvalitetu u Evropi! Naši se klubovi od evropskih kupova i takmičenja opraštaju obično nakon prvog nastupa, uz 2-3 izuzetka.

Ni reprezentativni fudbal nam nije ništa bolji! Otkako je Bosna i Hercegovina nezavisna i suverena država naša odabrana vrsta nije se plasirala ni na jedno veliko takmičenje, i pored dosta igrača, ali i trenera svjetskog glasa, koji su tokom godina prodefilovali kroz reprezentaciju.

Mi navijači Željezničara, kluba svijetle tradicije i duge historije, okupljeni u navijačku skupinu «The Maniacs» nastalu 1987. godine, ne možemo više da šutimo i nijemo posmatramo kako polupismeni novinari, bivši milicajci, neškolovani političari, anti-sportisti i okorjeli kriminalci kroje sudbinu našeg kluba, ali i cijelokupnih dešavanja oko Premijer lige, pa i reprezentacije jedine nam domovine Bosne i Hercegovine. Bosne i Hercegovine za koju su mnogi naši drugovi i sunarodnjaci dali ono najvrijednije, svoje živote, kako bi mi mogli uživati u čarima slobode.

Ovo je NAŠA REPREZENTACIJA, reprezentacija SVIH Bosanaca i Hercegovaca! Došlo je vrijeme je da se za istu konačno počnemo boriti, dosta je bilo šutnje i ignorisanja kriminalnih radnji i raznih "poduhvata" loših po naš fudba,l dirigovanih sa ‘slatkog ćošeta’, jer "slatko" je nama stvarnim patriotama odavno postalo gorko! Dosta nam je izrežiranih prvenstava, unaprijed izgubljenih utakmica, nepostojećih penala u posljednjim minutama utakmice! Dosta nam je da prelazimo hiljade kilometara odlazeći u neka sela bez 1% nade da naš nekad veliki Željo može pobjediti.

Hoćemo na čelu Saveza moćne i sposobne ljude, legende našeg fudbala!

HOĆEMO REPREZENTACIJU I SAVEZ KOJIH SE NEĆEMO STIDJETI!

Ovim saopštenjem ujedno pozivamo i sve pripadnike navijačke skupine «The Maniacs 1987», ali i sve ostale ljubitelje fudbala, da nam se u petak 23.5.2008. godine pridruže ispred sjeverne tribine stadiona «Grbavica» odakle će u 11 sati korteo (protestna šetnja) krenuti ka centru grada, pred prostorije kriminalne organizacije simbolično nazvane N/FSBIH!

Za ovaj dan kada svi Bosanci i Hercegovci trebaju stati zajedno u borbi protiv istog protivnika, mi Manijaci obećavamo da nećemo dolaziti u sukob ni sa jednom navijačkog grupom koja se pridruži ovome protestu!

NACIJO, BUDI SE

Sarajevo 0:0 Zeljeznicar

Sarajevo 0:0 Zeljeznicar

Nažalost, želje aktera i skoro 8.000 navijača da se ponove utakmice iz četvrtfinala Kupa BiH nisu se ostvarile. Na Koševu se jučer igrala manje atraktivna utakmica u kojoj ni Sarajevo ni Željezničar nisu uspjeli postići gol u 91. prvenstvenom okršaju.

Početne minute davale su dojam da Sarajevo svim silama želi do pogotka, ali nakon propuštenih šansi Handžića, koji je, na centaršut Bučana, udarcem glavom prebacio gol, te Bučana, kojem se Handžić odužio povratnom loptom u srce peterca, ali se ovaj nije najbolje snašao, napadi bordo tima su utihnuli.

Prečka Rovčanina
Dok je aktuelni prvak imao inicijativu bez konkretnijih šansi, sve najbolje prilike iz prvog poluvremena pripale su Željezničaru. U 10. minuti gosti s Grbavice podsjetili su kako su nedavno postigli dva gola u revanšu Kupa, kada se Rovčanin našao u sjajnoj poziciji pred Alaimom, ali je udarcem s 12 metara pogodio prečku. U 18. minuti Alaim nije dobro ukrotio pokušaj uvijek opasnog Dijalibe (Dialiba), ali srećom po Sarajevo, Vud na odbijenu loptu nije dobro reagirao. Mladi reprezentativac BiH potom je, nakon proigravanja Štilića, pokušao udarcem sa 16 metara, ali je Alaim sada bio sigurniji.

Dosta slabu utakmicu u tom periodu igre razbila je bakljada navijača Željezničara, koji su napravili dimnu zavjesu ispod juga, a nakon što se razišla, Štilić se pobrinuo za novo uzbuđenje kada je udarcem sa 16 metara promašio okvir.

Do kraja poluvremena nije se ništa dešavalo osim što je Hadžić za guranje Rovčanina bez lopte dobro prošao sa žutim kartonom.

Drugo poluvrijeme počelo je kao i prvo. Sarajevo je imalo više loptu, ali se mučilo da dođe u priliku. U 57. minuti Duro je bio blizu pogotka, ali je njegov udarac, nakon sjajnog prodora i proigravanja Raščića, Šehić vrhovima prstiju odbio u korner. Raščić je zatim pokušao glavom, ali opet pored gola.

Na novu bakljadu, sada navijača Sarajeva, Željezničar je odgovorio sjajnom prilikom Dijalibe. Nakon akcije Bekrića i Štilića, tamnoputi napadač je prevario Alaima, ali i otišao previše na stranu pa je iz mrtvog ugla mogao zatresti mrežu samo s vanjske strane. Dvije minute poslije Dijaliba nije iskoristio još jednu šansu, kada je poslije kornera izblokiran.

Odbrane Šehića
Sarajevo je svoje šanse imalo preko Raščića, čiji je veoma dobar šut s desetak metara Šehić odbio, te Miloševića, sa čijim udaracem glavom golman Želje nije imao problema.

Do kraju, mreže su mirovale, čime je sigurno više izgubilo Sarajevo, čije su šanse za izlazak u Evropu, praktično, izgubljene. Željezničar je ionako sve svoje ambicije usmjerio na Kup.



IZVINJAVAMO SE NA ZAKASNJENU OVOG POSTA ALI IMALI SMO NEKIH PROBLEMA PA JE TO SVE ISLO SPORIJE NEGO OBICNO
HVALA NA RAZUMIJEVANJU

željo

ev sad cu malo pisati o svom najdrazem klubu željezničaru.