STADION GRBAVICA

Stadion Grbavica

Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica hram fudbala, medjutim Zeljo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Zeljo je svoje utakmice igrao na stadionu 6 April koji se nalazio na Cengic vili. Na tom stadionu je Zeljeznicar igrao svoje prvoligaske utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmicio u Prvoj ligi tadasnje Jugoslavije. 1953.godine izgradjena je Grbavica (Dolina cupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je usla legendu, 13 septembra otvorena je Grbavica i Zeljo je pobijedio ekipu Sibenika sa 4:1. Stadion se poceo graditi 1949.godine predanim dobrovoljnim radom clanova RSD Zeljeznicar. U pocetku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976.godine, u medjuvremenu Zeljo je svoje utakmice igrao na Kosevu. Onda je dosao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio popriste zestokih sukoba Armije BiH i cetnika. Reintegracijom Sarajeva i mi smo dosli u posjed svog stadiona. Zvanicno je otvoren 2 maja 1996 godine kada su Zeljo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalistem. Treba napomenuti da je Zeljo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takodje vise ne postoji. Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobodjenju". Jaka volja jaca od svega Do definitivnog dolaska na Grbavicu “Zeljeznicari”promijenili vise lokacija ? Sjever-jug vaznije nego istok-zapad ? Za igracima plavih uvijek je bilo jagme ? Nestalo 316 trofeja. Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Zeljeznicar je poceo da kuburi sa igralistem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlacionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je prica o njegovim seobama i nekakvom vjecitom podstanarskom statusu duga i tuzna. Podstanari Zeljeznicari su, medjutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjedjivala je neimastinu, progone,otimanje i paljevine.... Prvo, nazovimo ga “igraliste” bilo je na Cengic-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vjezbaliste, gdje su jos austro-ugarski vojnici ucili da marsiraju. Ledina tada nije bila nicija. Rijesili su da bas tu postave stative, naravno bez mreza, izmarkirali “teren”. Istina, vec postojeci i vodeci klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sask, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igralista, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, sto Zeljeznicari nisu mogli, jer su zivjeli od clanarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad vec imao)... Na treninge su odlazili pjeske, uredno, noseci svoju opremu pod miskom. O klubanama ili tusevima nije bilo ni govora. Svaki igrac odrzavao je svoju opremu. Kada su stekli nesto novaca, organizujuci dobro posjecene igranke i priredbe u Acima Babica ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igraliste Sask-a u Kovacicima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, cak i ekonoma Vonenka Kranjca. Prvo novo igraliste Od 1931. godine u Pofalicima, na zemljistu koje je pripadalo Zeljeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, pocela je izgradnja Zeljeznicarevog novog igralista. Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, strucni dio posla, besplatno je obavljen u Zeljeznickoj direkciji. Fizicki dio posla, uredjenje i odvoz zemlje, radili su svi fudbaleri, clanovi uprave, sluzbenici i radnici na zeljeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovuceno je 36 vagona sljake iz Lozionice. Sve je to bila drenaza, zatim je nabacen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeci vrijedno kao mravi, 1932. zavrsili su posao. Igraliste je bilo izgradjeno tako da se pola sata i poslije najvece kise na njemu moglo komotno igrati Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Medjutim, iz ciste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Zelje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je cinjeno da bi se docepali Zeljinih igraca (kao sto je cinjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Posto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Zeljeznickoj glavnoj radionici pitanje vlasnistva zemljista na kojem je izgradjeno igraliste. Uspjeli su utvrditi da zemljiste pripada Srednjem stovaristu. I, 1938. pocelo je na samom centru igralista uskladistavanje gradjevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igralista. Posto je Zeljeznicar postao ozbiljan konkurent u medjusobnim susretima, ocekivali su da ce se ovim cinom – gubitkom igralista – klub konacno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat, Zeljeznicar je ostao jedinstven i cvrsci. Sto se tice stadiona, bili su beskucnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice. Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragicno-teskih situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, proslo je vise od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji veceg i modernijeg stadiona na Kosevu. Konacno u svom domu Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predvidjeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, izmedju ostalog, nalazili: gimnasticka sala, sobe za smjestaj gostujucih ekipa, restoran i jos niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva. Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dogradjeni dio tesko ostecen. Vatra je progutala svu Zeljeznicarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kazu da im je najvise zao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi. “Sportsko drustvo Zeljeznicar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rjesenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog drustva Zeljeznicar, koje ima 14 klubova” – kaze direktor Drustva Zdenko Jelic. “Ovom prilikom”, dodaje Jelic, “moram reci da je od 316 pehara koliko je unisteno – popaljeni ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Zeljini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takodje bilo mnogo pehara sacuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.” Sadasnji dio novosagradjenog prostora stavljen je na raspolaganje Fudbalskom klubu. Medjutim i ostali klubovi ce tu morati imati prostore za svoju administraciju, jer svi su oni dio Sportskog drustva Zeljeznicar

bavica

Kada se pomene stadion, svima odmah padne na pamet Grbavica hram fudbala, medjutim Zeljo je u svojoj dugoj istoriji svoje utakmice igrao na nekoliko lokacija u gradu. Nakon drugog Svjetskog rata Zeljo je svoje utakmice igrao na stadionu 6 April koji se nalazio na Cengic vili. Na tom stadionu je Zeljeznicar igrao svoje prvoligaske utakmice za sezonu 1946/47g. kao jedini klub iz Bosne i Hercegovine koji se takmicio u Prvoj ligi tadasnje Jugoslavije. 1953.godine izgradjena je Grbavica (Dolina cupova) i na nju je prenesena stara drvena tribina koja je usla legendu, 13 septembra otvorena je Grbavica i Zeljo je pobijedio ekipu Sibenika sa 4:1. Stadion se poceo graditi 1949.godine predanim dobrovoljnim radom clanova RSD Zeljeznicar. U pocetku je Grbavica imala i atletsku stazu. Stadion se renovirao od 1968. do 1976.godine, u medjuvremenu Zeljo je svoje utakmice igrao na Kosevu. Onda je dosao rat i stara tribina je nestala u plamenu, tokom rata stadion je bio popriste zestokih sukoba Armije BiH i cetnika. Reintegracijom Sarajeva i mi smo dosli u posjed svog stadiona. Zvanicno je otvoren 2 maja 1996 godine kada su Zeljo i Sarajevo odigrali 1:1 pred prepunim gledalistem. Treba napomenuti da je Zeljo nakon drugog Svjetskog rata neke svoje utakmice igrao i na stadionu Skenderija koji takodje vise ne postoji. Kao prilog o stadionu izdvajamo i ovaj tekst objavljen u "Oslobodjenju". Jaka volja jaca od svega Do definitivnog dolaska na Grbavicu “Zeljeznicari”promijenili vise lokacija ? Sjever-jug vaznije nego istok-zapad ? Za igracima plavih uvijek je bilo jagme ? Nestalo 316 trofeja. Od osnivanja, u ljeto 1921. godine Zeljeznicar je poceo da kuburi sa igralistem i krovom nad glavom za one najosnovnije potrebe – svlacionicom, kupatilom ili ekonomatom. Zbog toga je prica o njegovim seobama i nekakvom vjecitom podstanarskom statusu duga i tuzna. Podstanari Zeljeznicari su, medjutim, bili uporni, i samo su tako uspjeli da opstanu i postoje. Dovijali su se kako su umjeli i znali. Jaka volja pobjedjivala je neimastinu, progone,otimanje i paljevine.... Prvo, nazovimo ga “igraliste” bilo je na Cengic-Vili. Na poljani zvanoj Egzerci vojno vjezbaliste, gdje su jos austro-ugarski vojnici ucili da marsiraju. Ledina tada nije bila nicija. Rijesili su da bas tu postave stative, naravno bez mreza, izmarkirali “teren”. Istina, vec postojeci i vodeci klubovi u ovom gradu kao Slavija, Sask, Hajduk, pa i Barkohaba, kasnije Makabi, imali su na raspolaganju tri igralista, ali je za gostoprimstvo trebalo platiti kiriju, sto Zeljeznicari nisu mogli, jer su zivjeli od clanarina nekoliko stotina prijatelja kluba. Zbog toga je i Egzecir bio dobar iako se nalazio u to vrijeme na “dalekoj periferiji” gdje nije dolazilo nikakvo prevozno sredstvo (recimo, tramvaj, koji je grad vec imao)... Na treninge su odlazili pjeske, uredno, noseci svoju opremu pod miskom. O klubanama ili tusevima nije bilo ni govora. Svaki igrac odrzavao je svoju opremu. Kada su stekli nesto novaca, organizujuci dobro posjecene igranke i priredbe u Acima Babica ulici u Novom Sarajevu, preselili su se na igraliste Sask-a u Kovacicima. Tu su, kao podstanari, imali neuporedivo bolje uslove od onih na Egzeciru. Klubanu, vodu za pranje, cak i ekonoma Vonenka Kranjca. Prvo novo igraliste Od 1931. godine u Pofalicima, na zemljistu koje je pripadalo Zeljeznici, kao i klub, iza poznate Radionice, pocela je izgradnja Zeljeznicarevog novog igralista. Pripremljen je teren, premjeravanje i projekat, strucni dio posla, besplatno je obavljen u Zeljeznickoj direkciji. Fizicki dio posla, uredjenje i odvoz zemlje, radili su svi fudbaleri, clanovi uprave, sluzbenici i radnici na zeljeznici, svakodnevno, poslije redovnog radnog vremena. Dovuceno je 36 vagona sljake iz Lozionice. Sve je to bila drenaza, zatim je nabacen sloj humusa i posijana trava. Nakon godinu dana, radeci vrijedno kao mravi, 1932. zavrsili su posao. Igraliste je bilo izgradjeno tako da se pola sata i poslije najvece kise na njemu moglo komotno igrati Bio je to najbolji teren u gradu. Uvijek suh. Medjutim, iz ciste zavisti, od prvog dana, “neki” od sarajevskih klubova bojkotovali su da na njemu igraju protiv Zelje, jer nije bilo propisano okrenuto sjever-jug, nego je bilo u pravcu istok-zapad. Sve je cinjeno da bi se docepali Zeljinih igraca (kao sto je cinjeno i poslije Drugog svjetskog rata). Posto su ti klubovi imali u upravama uticajne ljude pokrenuli su postupak u Zeljeznickoj glavnoj radionici pitanje vlasnistva zemljista na kojem je izgradjeno igraliste. Uspjeli su utvrditi da zemljiste pripada Srednjem stovaristu. I, 1938. pocelo je na samom centru igralista uskladistavanje gradjevinskog materijala. Tako je propao sav trud, a ovaj klub ostao bez igralista. Posto je Zeljeznicar postao ozbiljan konkurent u medjusobnim susretima, ocekivali su da ce se ovim cinom – gubitkom igralista – klub konacno rasturiti. No, izazvali su suprotan efekat, Zeljeznicar je ostao jedinstven i cvrsci. Sto se tice stadiona, bili su beskucnici do Drugog svjetskog rata, a i poslije njega – sve do izgradnje Grbavice. Bilo je skokova, ali i padova, radovanja, ali i gotovo tragicno-teskih situacija. Igrali su na stadionu “6. april” i Skenderiji (gdje je danas KSC Skenderija). Od ideje do realizacije, da se u novom – modernijem naselju Grbavica izgradi sportski objekat, proslo je vise od dvije godine. Nekako u isto vrijeme, negdje 50-ih, zakopani su i temelji veceg i modernijeg stadiona na Kosevu. Konacno u svom domu Na Grbavicu su prenesene stare tribine sa stadiona “6. april” sa Marijin-Dvora, jer je tu bila planirana izgradnja stambenih objekata. Prema novom planu, kako je tada pisao sarajevski list “Fiskultura i sport” bilo je predvidjeno da se u perspektivi izgradi i klupski dom u kojem bi se, izmedju ostalog, nalazili: gimnasticka sala, sobe za smjestaj gostujucih ekipa, restoran i jos niz drugih prostorija za komfor. Ali, nedostajala su sredstva. Poznata je sudbina Grbavice u minuloj agresiji na grad Sarajevo. Zapadna drvena tribina je potpuno izgorjela, a novi dogradjeni dio tesko ostecen. Vatra je progutala svu Zeljeznicarevu sportsku imovinu, tako su postali i pogorjelci. Stari fudbaleri kazu da im je najvise zao brojnih trofeja, jer oni su nenadoknadivi. “Sportsko drustvo Zeljeznicar je na zapadnoj tribini restauriralo 198 kvadrata radnog prostora i to nije definitivno rjesenje. Dakle, stadion Grbavica nije samo fudbalski, nego i Sportskog drustva Zeljeznicar, koje ima 14 klubova” – kaze direktor Drustva Zdenko Jelic. “Ovom prilikom”, dodaje Jelic, “moram reci da je od 316 pehara koliko je unisteno – popaljeni ili ukradeno – 42 su pripadala fudbalerima, a razliku u broju osvojili su drugi Zeljini klubovi. Prostorije na Marijin Dvoru, gdje je takodje bilo mnogo pehara sacuvane su, ali smo se u potpunosti preselili na stadion.” Sadasnji dio novosagradjenog prostora stavljen je na raspolaganje Fudbalskom klubu. Medjutim i ostali klubovi ce tu morati imati prostore za svoju administraciju, jer svi su oni dio Sportskog drustva Zeljeznicar